Hrvatski kratki filmovi ušli su u konkurenciju Cannesa i Berlina, te osvojili niz nagrada na međunarodnim i regionalnim festivalima. Upravo redatelji i scenaristi kratkih filmova, zajedno s novom glumačkom generacijom koja se u njima iskazala (prvenstveno Lana Barić, Marina Redžepović, Filip Križan i Goran Bogdan) pokazuju da hrvatska kinematografija ima svijetlu budućnost

Piše: Zlatko Vidačković

Hrvatski kratki igrani film ima dugu i jaku tradiciju, od Oktavijana Miletića koji još od 1927. snima kratke i međunarodno nagrađivane filmove, a spomenimo da su među njima posebno zabilježeni »Poslovi konzula Dorgena« (nagrada u Parizu 1933., žirijem predsjedava Louis Lumiere) »Faust«, »Nocturno« (nagrađen 1937. u Veneciji) , »Šešir« i »Zagreb u svjetlu velegrada«. Velik se broj hrvatskih redatelja nakon Miletića iskušao u kratkim filmovima, osobito na početcima karijera, a među njima je u kratkoj formi među najuspjepšnijima bio Ante Babaja s filmovima »Nesporazum«, »Lakat kao takav«, »Pravda« i »Ogledalo«.

Hrvatski kratki igrani film u posljednjih je par godina doživio pravu renesansu. To je vidljivo prvenstveno na Danima hrvatskog filma, gdje je ove godine kratkometražna igranofilmska konkurencija pokazala iznimne dosege, a njeno jačanje priznao je i Festival igranog filma u Puli prošlogodišnjim uvođenjem programa, a od ove godine i konkurencije kratkog filma (osim izbora filmova s DHF, u Puli su premijerno prikazani »9.ožujak« Irene Škorić, »Welcome« Maje Milanović, »Stric« Hane Jušić i »Grand Prix« Darija Juričana) s međunarodnim žirijem filmskih kritičara.

U konkurenciji Cannesa prošle je godine bio film »Ciao mama« Gorana Odvorčića, u programu Tjedan kritike u Cannesu »Tulum« Dalibora Matanića (čiji je kratki film »Suša« bio u Cannesu u Dvotjednu redatelja) te konkurenciji Berlinalea »Žuti mjesec« Zvonimira Jurića. Upravo su »Tulum« i »Žuti mjesec« u Hrvatsku dvije godine zaredom donijeli u Hrvatsku nagradu Srce Sarajeva za najbolji kratki igrani film.

Tematski, osobito su učestali i uspjeli filmovi ljubavne tematike, bilo da se radi o odnosima parova ili ljubavnim trokutima, a zamjetan je i slobodniji odnos prema seksu (9. ožujak, Harakiri djeca) i istosopolnoj ljubavi (Strejt pul, Pink express, Libertango, Tetrapak)

Hrvatski kratkometražni igrani filmovi danas svojom kvalitetom ali i komunikativnošću s publikom zaslužuju prikazivanje u kinima na redovitom kinorepertoaru, najbolje kao uvertire dugometražnih filmova (kao nekoć), pri čemu treba barem donekle voditi računa o srodnosti tematike. Postoje naznake da bi moglo doći do takve kombinacije već u rujnu u jednom zagrebačkom kinu. Drugi način za uvođenje kratkih filmova u kina su omnibusi, no to je zahtjevna tema koja zaslužuje poseban osvrt, pa će o tome biti riječi nekom drugom prilikom.

Zasad spomenimo da se dogodine očekuje premijera omnibusa »Ono što je bitno« nastalog po (nagradom Ars Septima) nagrađenom scenariju Filipa Peruzovića, a koji se sastoji od nekoliko vrsnih kratkih filmova hrvatskih redatelja mlađe generacija. U filmu osim mladih glumaca s ADU glume i veterani poput Božidara Bobana, Ivice Vidovića, Vlatka Dulića i Asje Jovanović. Upravo redatelji i scenaristi kratkih filmova, zajedno s glumačkom generacijom koja se u njima iskazala (prvenstveno Lana Barić, Marina Redžepović, Filip Križan i Goran Bogdan) pokazuju da hrvatska kinematografija ima svijetlu budućnost. 

Zlatko Vidačković, Vjesnik, 17. kolovoza 2010.
PDF verzija teksta