U Transferu je bilo posebno izazovno pokušati prikazati četiri duše u dva tijela, a imati ih i sve zajedno. Bilo mi je važno pronaći dvoje mladih crnih glumaca koja imaju mogućnost glumiti za stari par, ali i onaj mladi. Tražili smo ih u Njemačkoj, Londonu i Los Angelesu i tamo konačno i našli.
Iznenađuje me koliko se vaš film Transfer razlikuje od prethodnog filma Heimkher. Zbog vaših korijena ponovno sam očekivao gastarbajtersku temu, ali ovim filmom predstavljate se u posve novom svjetlu – čak i redateljski potpuno drugačije.
Mislim da su kod filma najvažnije tri stvari: scenarij, glumci i vizualnost. Kod Oproštaja je glavni snimatelj otkazao nekoliko tjedana prije snimanja, tako da tada nisam toliku pažnju poklonio aspektu vizualnog – za razliku od Transfera. Uvijek pokušavam priču ispričati najprije vizualnim putem. Kod Oproštaja je bilo jako važno kako glumci glume, tako da sam sa kamerom malo više radio, ne bi se primijetilo.
Tamo ste imali jake glumce – Mustafu Nadarevića, Vlastu Knezović, koji su film iznijeli na svojim leđima. Čak je i framing filma bio drugačiji nego u Transferu…
Tako je. Tamo je više bio televizijski pristup – shot-countershot. Takvi redateljski postupci ne smiju se vidjeti – smiju ih vidjeti samo kritičari i profesionalci; publika ih ne smije biti svjesna. U Transferu je bilo posebno izazovno pokušati prikazati četiri duše u dva tijela, a imati ih i sve zajedno.
Transfer se čini pogodnim materijalom za holivudski remake. Suvremen je i izgleda potpuno holivudski – formativno i tehnički je potpuno čist.
Nekoliko mojih uzora došlo je iz Hollywooda. Zanimalo me kako scenografijom možemo prikazati filmsku priču. Budžet filma nije bio velik.
Srećom, ne vidi se…
Ne vidi se, ali moji su uzori ZF filmovi šezdesetih i sedamdesetih u kojima filmski setovi nisu prebogati. Priroda i tehnologija zajedno.
To se vidi kod nekih rekvizita u filmu – posebno one naprave na koju su uključena sva četiri tijela. Krajnje jednostavno. Izvrstan i psihološki moment.
Upravo to – kao kazalište. Ako s jedne strane imate kazalište a s druge dokumentarni film, ovdje mi je bilo bitno kazalište. Da se stekne dojam da bi film mogao funkcionirati i za dvadeset godina.
Jeste li zadovoljni s glumcima?
Da, jer bilo mi je važno pronaći dvoje mladih crnih glumaca koja imaju mogućnost glumiti za stari par, ali i onaj mladi. Tražili smo ih u Njemačkoj, Londonu i Los Angelesu i tamo konačno i našli.
Kao i većina ljudi, imam problem sa sinkronizacijom glumaca. No vas to ne smeta, čak daje dodatnu dozu artificijelnosti likovima koji glume neke druge.
Hvala vam, to je nešto oko čega sam se jako trudio. Sinkronizacija nije nikada lijepa, ali radite li s dobrim glumcima, onda je izvrsna. Mogao sam i ne naći tako dobre glumce i sinkronizirati ih, ali to bi bilo loše.