Da sam krenuo lakšim putem, izabrao bih neke etablirane redatelje, a to bi uglavnom bili muškarci jer ih u poslu jednostavno ima više. Međutim, želio sam da budu žene i to debitantice. A njih u svim ovim zemljama i nema puno.

Kako ste došli na ideju za omnibus Neke druge priče?

Kad sam prije pet godina bio u žiriju Festivala slovenskog filma u Portorožu, jedne sam večeri u kafiću sreo dvije mlade žene i pokazalo se da su one redateljice, jedna iz Hrvatske, druga iz Slovenije. Tada sam shvatio da producenti rijetko daju šansu mladim redateljicama. I onda sam krenuo. Jedna linija koncepta bila je okupiti mlade ljude iz čitave bivše Jugoslavije, da to bude suradnja na nov, pozitivan način. Smislio sam i tematski motiv koji će povezivati sve priče u cjelinu. To je trudnoća, ali zapravo više rađanje života u nekom metaforičnom smislu.

Po kojem ste kriteriju birali pojedine redateljice i producente?

Da sam krenuo lakšim putem, izabrao bih neke etablirane redatelje, a to bi uglavnom bili muškarci jer ih u poslu jednostavno ima više. Međutim, želio sam da budu žene i to debitantice. A njih u svim ovim zemljama i nema puno. Konzultirao sam kolege, poznanike, prijatelje iz pojedinih država bivše Jugoslavije – Zrinka Ogrestu, Ademira Kenovića, Vladimira Blaževskog, Dunju Klemenc, Nikolaja Nikitina, koji je jedan od izbornika Berlinskog festivala i koji mi je ukazao na sestre Juka – svi su mi pomogli u pronalaženju mladih redateljica.

Hoćete li nakon ovog iskustva nastaviti s producentskim radom?

Prvenstveno sam novinar i filmski kritičar, a u ulozi producenta sam debitant. Znao sam da neće bili lako, ali je bilo puno teže i trajalo je puno dulje nego što sam očekivao. Zadovoljan sam što ljudi prepoznaju vrijednost filma i talent ovih mladih redateljica te se nadam da će ih netko angažirati da naprave i dugometražni igrani film. No, mislim da se producentskim poslom više neću baviti jer je to uistinu strašno teško.