Iznimna facijalna ekspresija kroz čitav film. Posebno u sceni kada u zelenoj haljini stojite na njujorškom balkonu. Prvi put glumite u New Yorku?

Bila sam prilično pripremljena za tu ulogu; cijelo ljeto sam se pripremala. Bila sam i jako uzbuđena jer mi je to prva uloga. Stvarno, 11. rujan ostao mi je u sjećanju, urezao se, kao i vjerojatno svim ljudima. Sjećam se slika kad su se ljudi bacali niz nebodere - strašno! Došli smo u New York, vidjeli mjesto gdje se to dogodilo i fotografije ljudi kojima se to dogodilo. Prilično lako mi je bilo glumiti baš zato jer me emocionalno potreslo. Stavila sam se u tuđe cipele i lako se uživjela u tuđu bol. Takav događaj krajnje je ljudsko iskustvo. Hvala bogu, nije se dogodilo nama, ali to ljudsko iskustvo intuitivno bi trebalo svima biti blisko.

Zanimljiva je paralela Split–New York a ne primjerice Zagreb–Washington. Dva slobodna grada…

To je bila Okijeva ideja, mada trenutna situacija u Splitu – ne znam baš koliko je to grad mirnoće i otvorenih umova.

Filmski funkcionira.

Da, u filmu da. I to se u filmu vidi.

Zadovoljni ste s filmom?

Jesam. Jučer sam ga gledala prvi put. Jako mi je svježe i ne mogu biti objektivna, ne mogu reći ni dobro ni loše. Zadovoljna sam s iskustvom, Okijem, Dainom Oniunas Pusić, asistenticom i cijelom ekipom. Zdrava atmosfera. Iznimno iskustvo.