U filmu smo glumili ono što nismo u životu. Nismo se nikada tako prepucavali, niti oko djece niti oko neriješenih situacija iz braka. Nevio je prvo ponudio ulogu Svenu, pa mu je Sven spomenuo da bih i ja mogla glumiti. Poslije je Nevio rekao da je i on mislio meni ponuditi ulogu, ali da se nije usudio. Kad su me zvali, ja sam se usudila.
U filmu glumite bivše supružnike. Je li vas redatelj angažirao zato što ste i u stvarnom životu bili u braku?
Medvešek: Mislim da to s filmskog stajališta uopće nema veze. Nataša je glumica, ja sam glumac, redatelj nas je izabrao, a je li nam život pomogao da to odglumimo na filmu, ne znam. Meni se svidjelo što je to bio stvarno ozbiljan scenarij, s ozbiljnom temom u kojoj čovjek od 25 godina ozbiljno razmišlja o, da tako kažem, patosu obitelji, a to je nešto što mladi filmaši gotovo i ne uzimaju u obzir kao filmsku temu. Kada sam ga pročitao, moja su jedina pitanja bila Kada? i Gdje? da budem na raspolaganju.
Dorčić: U filmu smo glumili ono što nismo u životu. Nismo se nikada tako prepucavali, niti oko djece niti oko neriješenih situacija iz braka. Nevio je prvo ponudio ulogu Svenu, pa mu je Sven spomenuo da bih i ja mogla glumiti. Poslije je Nevio rekao da je i on mislio meni ponuditi ulogu, ali da se nije usudio. Kad su me zvali, ja sam se usudila.
Jeste li razmišljali o tome da vašeg filmskog sina glumi vaš pravi sin?
Dorčić: Bilo je razgovora o tome. Ali sam shvatila da je naš najmlađi sin prestar, ima deset godina. Djeca tog uzrasta već pitaju mnogo toga, pa ne bi bilo uvjerljivo da taj dečko u filmu ne shvaća što se događa. Tako je ulogu sina dobio Nevijev polubrat koji je dosta mlađi, imao je pet godina.
Medvešek: Ali su se djeca vozila u mustangu bez krova. Čim je bila pauza na snimanju, sjeo bih u auto i krenuo doma klincima: Silazi dole! Idemo napraviti đir! A na snimanju me čekaju. Tako da se tu malo nadoknadilo to što nije bilo novaca.
Jeste li, pripremajući se za film, gledali realityje?
Dorčić: Moja Helena Dogan radi na EuroTV i tu nema reality-showova, ona vodi drukčiju vrstu emisije.
Medvešek: Koliko se sjećam, razmišljao sam o tome da malo pogledam neki reality show, ali nisam uspio pobijediti svoj problem s ekranima. Ne znam, možda sam pogledao koji reality, ali ne bih rekao da sam iz toga izvukao neko posebno iskustvo. Umjetnost nije samo zabava, mislim da želimo o nečemu pričati i podijeliti svoje doživljaje i stavove. Tema filma nije reality show, tema je rat. I mi se kao akteri zbog toga sukobljavamo, nalazimo i izražavamo stavove. U kakvim ćemo se okolnostima kako ponašati kao ljudi? Može li nas kriza stjerati u kut da postanemo životinje? Mislim da je u tom razmišljanju manje važno predstavljam li ja vjerno ili vjerodostojno producenta televizijskog reality-showa, a da je važnije da predstavljam nekoga koga će publika prepoznati kao čovjeka i da si mogu dopustiti slobodu u interpretaciji istinitosti toga zanimanja.