• Metastaze: Razgovor s montažerom Hrvojem Mršićem

    Hrvoje MršićMetastaze su film o kojem se (očekivano) puno pisalo i raspravljalo, podjednako na internetskim forumima koliko i na stranicama tiskovina. Mogli smo pročitati što misli redatelj, što misle glavni glumci, što kaže pisac romana na osnovu kojeg je nastao film. Mogli smo pročitati i što misle gledatelji, ali i koji su stavovi onih koji su se Metastazama osjetili prozvanima. Standardno je to medijsko vrzmanje izazvano novim domaćim filmom u kinima, ali i standardno zapostavljanje posla bez kojeg filma jednostavno ne može biti.

    Montažere se rijetko intervjuira, svjetla (ne samo medijske!) pozornice za njih često ostaju ugašena. Hrvoje Mršić, uz Vesnu Lažetu montažer Metastaza, u posljednje je tri godine redovno nagrađivan na Danima hrvatskog filma za najboljeg među svojim kolegama. Već je ta činjenica dovoljan povod kratkom razgovoru.

     

    Kako ste zadovoljni Metastazama – podjednako kako film na kraju izgleda i kako ga je publika prihvatila?

     

    Moram reći da mi je teško biti objektivan kada govorim o svojim dojmovima. Kada ste u nekom projektu, unutra ste sto posto i cesto nakon par mjeseci rada na filmu nemate neki odmak i teško se može sa sigurnošću utvrditi jesmo li napravili dobar posao, jesmo li trebali neke stvari drugačije postaviti i slično. Međutim, nakon montaže Metastaza, odmah sam imao osjećaj da se radi o sjajnom filmu i po prvi puta nisam imao tremu pri prvoj projekciji. A to je dokaz da sam bio siguran u to što smo napravili.

    I reakcija publike potvrdila je moja razmišljanja, neki su bili oduševljeni, neki malo manje, ali nitko nije ostao ravnodušan.

     

    Vrlo dobri glumci, kamera iz ruke - koliko je zahtjevan bio rad na Metastazama?

     

    Sve što je Branko (Schmidt) odradio prije montaže, dakle probe s glumcima, direktorom fotografije, odabir lokacija, te posebno stil, dakle kadar scena, dalo je po mojem mišljenju izvrsne rezultate. Glumci su dobili  slobodu, i to je rezultiralo sjajnim i uvjerljivim glumačkim izvedbama. Isto tako, direktor fotografije Dragan Ruljančić odradio je sjajan posao. Naučio je cijeli scenarij napamet da bi mogao što bolje reagirati u dijaloškim scenama i taj se trud u filmu vidi. Kamera iz ruke dala je i taj, nazovimo ga, dokumentaristički štih, ali i dozu nervoze, što je itekako pridonijelo uvjerljivosti i atmosferi filma. Upravo zbog stila kadar sekvenca, ovoga smo puta bili prilično ograničeni u montaži, jer intervencije su u tom slučaju minimalne, međutim moraju biti vrlo dobro promišljene da se ne naruši dramaturgija filma.

    Dakle, posao je bio prije svega izazovan, ne toliko zahtjevan, no nikako lagan. Iskustvo koje puno vrijedi.

     

    Niste bili jedini u sobi za montažu: kako je izgledala suradnja s Vesnom Lažetom, kako ste podijelili posao?

     

    Mislim da bi mnogi političari mogli naučiti puno samo da sjednu par dana s nama u montažu. Naime, tamo vlada potpuna demokracija. Branko, Vesna i ja odlučujemo zajednički o svim zahvatima u montaži.

    Suradnju s Vesnom Lažetom ne bih čak ni nazvao samo suradnjom, to mi je i osobito zadovoljstvo. Od nje sam naučio jako puno, i to ne samo o filmu. Drago mi je da to nije odnos mentora i montažera, nego ravnopravan posao. Vesna je montažer starije generacije od mene, pa je nekako logično da ja, uz onaj svakom montažeru najdraži, kreativni i misaoni dio posla, odrađujem i onaj tehnički dio. Podjele neke druge vrste zapravo i nije bilo.

     

    Sa Brankom Schmidtom već ste surađivali, na filmu Put lubenica. Je li vaša uspješna suradnja na tom filmu dovela do Metastaza?

     

    Iz moje perspektive, to je točno. Na Putu Lubenica započeo sam rad kao asistent montaže i upoznao Branka. Do kraja montaže filma, nekako sam isplivao na špicu kao montažer. Volim misliti da su tako odlučili jer sam donio pokoju dobru ideju. Već tada su me potpuno uključili u projekt. I kada se ljudi tako postave prema vama, ne možete ne dati sve od sebe. Nakon toga, u istom smo sastavu montirali i dokumentarni film Panj pun olova, a evo, pozvan sam raditi i na Metastazama.

     

    U državi u kojoj se ne snima puno dugometražnih igranih filmova, koliko je važno dobro iskoristiti pružene prilike?

     

    Inače nisam mišljenja da treba grabiti svaku priliku glavom bez obzira. Ne treba biti gramziv, međutim činjenica je da smo mi mala kinematografija i svaka propuštena prilika može preokrenuti tijek događaja svakog mlađeg filmskog djelatnika u Hrvatskoj. Ipak, ne mogu reći da prilika nema uopće, ima ih dovoljno. Ni malo sreće nije naodmet.

     

    Sa tri nagrade za montažu u nizu obilježili ste posljednje godine na Danima hrvatskog filma. Bojite li se možda gubitka motiva? 

     

    Nagrade su samo potvrda nečijeg rada, no ne mislim da imaju puno veze sa motivacijom, odnosno mogu djelovati samo afirmativno. Naš je posao takav da je svaki novi film nova priča.

    Veći motiv od toga da ste  uopće u poziciji ljudima ispričati priču zapravo vam i ne treba. Ako su k tome reakcije dobre, to je dodatni motiv.

     

    I za kraj: pogleda li montažer najviše puta određeni film? Jeste li pogledali Metastaze u kinu?

     

    Iskreno se nadam! Jer da nije tako, onda bi gledatelj imao ozbiljnu opsesiju određenim filmom. Montažer je svakako osoba koja najviše puta pogleda film. Po nekoliko desetaka puta, teško je biti precizniji. I to nije nimalo lagano, potrebna je velika koncentracija. Naravno da sam gledao Metastaze u kinu, jedva dočekate vidjeti film na velikom platnu. I tamo sam ih gledao više puta, što zbog kontrolnih projekcija, što novinarskih, što redovnih.