Dejan Šorak svojim je posljednjim filmom, Dva igrača s klupe, prošao poprilično zapaženo na 52. festivalu igranog filma u Puli. Četiri nagrade bile su samo uvertira na dobru recepciju filma, podjednako na televizijskim ekranima Hrvatske televizije ali i na brojnim inozemnim filmskim festivalima. Nakon haških osumnjičenika i optuženika, interes redatelja i scenarista Dejana Šorka pomiče se iz sfera visokih političkih zavjera prema teškoj svakodnevici ljudi s margine. Filmom U zemlji čudesa Dejan Šorak i opet dokazuje svoj istančan osjećaj za aktualno.

Film U zemlji čudesa u HAVC-ovom je katalogu 2008/09 opisan kao antibajka - što takav opis znači u kontekstu filma?

U zemlji čudesa svojim naslovom, kao i pojednostavljenim sadržajem, podsjeća na bajku. No, bajka je crno-bijeli svijet, gdje je dobro i zlo jasno razlučeno. U mom filmu dobro i zlo prožimaju se i vrlo ih je teško razlikovati. „Kako te neće ubiti onaj tko te mrzi, kad te ubije onaj tko te voli“, veli djevojčica Alica u trenutku kad je njena majka gotovo šalje u smrt.

Nakon Dva igrača s klupe snimili ste još jedan film o poratnim vremenima i ljudima. Je li Vam poraće zanimljivije od rata?

Ne zanimaju me povijesna razdoblja nego filmske priče, ljudi i njihove sudbine. Dosljedno paradoksu umjetnosti, vjerojatno je rat moguće snažnije izraziti poraćem nego ratom samim. Naša svijest – budući da i četrnaest godina nakon završetka rata još uvijek živimo u poraću, govori koliko je rat snažno i dugotrajno kontaminirao naš prostor.

U zemlji čudesa film je koprodukcije, a za koprodukcije kažu kako ne mogu nastati bez kompromisa – na koje ste kompromise pristali, a na koje ne?

Nisam pristao ni na kakve kompromise, jer ih nije bilo niti ih je bilo tko tražio. Moj scenarij svidio se Tivoli filmu iz Budimpešte i prošao je na natječaju mađarskog Ministarstva kulture. Naša je suradnja bila izvrsna i zajedno sa svojim producentom Interfilmom, mogu izraziti samo oduševljenje profesionalnošću i entuzijazmom mađarske strane da napravimo što bolji film.

Glavnu ulogu u filmu igra djevojčica Marija Stjepanović – je li Vas bilo strah kako će glumiti? Malo je uistinu uspjelih dječjih uloga u hrvatskom filmu.

Nije me bilo strah kako će Marija Stjepanović glumiti, jer kad sam konačno odlučio povjeriti joj tu ulogu, bio sam siguran da će glumiti odlično. Bilo me strah kako ćemo uopće naći dijete na čija će mala pleća pasti teret tako zahtjevne, teške, složene i posve odrasle uloge koja nema nikakve veze s takozvanim dječjim repertoarom i žanrom. Uloga Alice, barem kad je o mom opusu riječ, po težini se može mjeriti jedino s ulogom Matilde u Oficiru s ružom. Alica je dijete samo po svojoj devetogodišnjoj dobi i izgledu, međutim duhom je mudra, gorka, opora; na izvjestan način zrelija od svoje majke. Moja asistentica Branka Turkalj, koja je otkrila Kseniju Pajić za Oficira s ružom, otkrila je i Mariju Stjepanović za ulogu Alice u filmu U zemlji čudesa, i to u dječjem dramskom učilištu Zagrebačkog kazališta mladih. Prije konačne odluke, mala je Marija imala mnoštvo pokusa i probnih snimanja. Bila je fascinantna glumeći s Franjom Kuharom, Dorom Lipovčan, Borkom Perićem, Tarikom Filipovićem, Goranom Bogdanom…

Filmski ste izmislili Franju Kuhara, kazališnog glumca. Kako se on snašao pred kamerama i kako to da ste upravo njega izabrali za glavnu ulogu?

Preko dva desetljeća o Franji Kuharu pronosila se svojevrsna legenda kako je taj veliki glumac i veliki talent zaljubljen samo u kazalište i svoje jaskanske vinograde u koje ne dopire zvuk filmske klape i gdje ga ne može dosegnuti ruka filmske organizacije. Pričalo se da je jednom davno poodbijao ponuđene mu uloge, i otad je hrvatski film od njega odustao kao i on od hrvatskog filma. Sve dok, i opet na zagovor Branke, nisam odlučio pokušati i ponuditi mu ulogu tajanstvenog beskućnika, lutalice, bivšeg ratnika, svirača saksofona i skupljača plastičnih boca Rome. Franjo Kuhar, u svojim najboljim srednjim godinama, podjednako je filmsko otkriće poput Marije Stjepanović. Franje je pun kadar, u njegovoj igri kao da postoji iskustvo stotine velikih filmskih uloga. Nema ničeg teatarskog, samo nepogrešiv filmski dar i koncentracija. On ima format filmske zvijezde i ponekad podsjeća na mješavinu Russella Crowea i Harrisona Forda.

Krivi li se kod nas redatelje i za ono što treba i za ono što ne treba? Vas su, primjerice, nakon Dva igrača s klupe kritizirali kako film u kinu nije ostvario svoj velik boxoffice potencijal. Koliko redatelj ima utjecaja na život filma nakon svečane premijere?

Dva igrača s klupe nedvojbeno su imala, kao što velite, boxoffice potencijal, što dokazuje činjenica da su i u repriznom TV emitiranju imala zavidan postotak gledanosti, da su toga filma puni blogovi, ilegalne pržionice, da je najtraženiji na famoznoj Arizoni itd. No veliki boxoffice potencijal ne znači da će se on i ostvariti. Potreban je prije svega novac uložen u reklamu, a to nismo imali, te medijsko-korporacijska sinergija, dakle industrija propagande.

Je li Vam važniji dobar promet na kino-blagajnama ili prisutnost na filmskim festivalima?

Pravog dobrog prometa na blagajnama zapravo uopće više nema. Zato je nazočnost na festivalima važna za život filma, za autora i cijelu hrvatsku kinematografiju. Dva igrača s klupe bila su u službenoj konkurenciji Tribeca Film Festivala u New Yorku, dobili su odlične kritike od New York Timesa do Varietya, a poslije toga na više od trideset festivala širom svijeta.