Multimedijalna izložba
19. srpnja – 10. kolovoza 2009.

Kustosica: Branka Benčić

Jonas Dahlberg, Ra di Martino, Ursula Mayer, Damir Očko, Arhitektura i film, subjektivni prostori, kustosica: Branka Benčić

Program cinemaniac, koji se od 2002. godine realizira na Festivalu igranog filma u Puli, nastao je iz želje za predstavljanjem inovacija iz svijeta umjetnosti i filma, radova koji nastaju na raskrižju ovih umjetničkih medija. Izložba od svojih početaka predstavlja aktivni istraživački kontekst koji omogućava prezentiranje umjetničkih djela, mjesto susreta u kojem se integriraju društveni, kulturni, tehnološki, medijski i estetski aspekti, sjecišta na kojima se susreću umjetnost, umjetnici, institucije i publika, stvaraju novi oblici suradnje, problematizirajući pitanja odnosa filma i vizualnih umjetnosti, te se prezentira hrvatska i međunarodna produkcija umjetničkog videa, eksperimentalnog, alternativnog filma i multimedijalnih instalacija. Cinemaniac ulazi u prostor galerije koja postaje mjesto prezentacije pokretnih slika. Promjenom prostora i uvjeta gledanja ističe se mogućnost novog i drugačijeg pristupa. Slike iz projektora u galerijskom kontekstu ne mijenjaju samo izlagački prostor nego mijenjaju naše iskustvo i doživljaj umjetnosti. Projekcije transformiraju zadani galerijski prostor, angažiraju arhitekturu koju zauzimaju te stvaraju ambijent satkan od audiovizualnih iluzija, umjetnosti, znanosti i tehnologije. Filmske instalacije istražuju kodove kinematografije, filmske sadržaje i alate, artikulirajući refleksivne i tehničke procese kako bi ukazale na iluzornost filmskog medija, ali i zadržavajući fascinaciju njime.

Ovogodišnja izložba pokušat će ukazati na specifičnu vezu između pokretnih slika (filma, videa) i arhitekture te značenja koja proizvode, a formira se oko načina na koji pojedini filmovi, filmski motivi ili sekvence govore o sugestivnoj, psihološkoj i simboličkoj kvaliteti arhitekture. Radi se o međuigri (moderne) arhitekture i filma (kinematografske reprezentacije). Prostor je shvaćen kao jedno od osnovnih izražajnih sredstava i mjesto tvorbe značenja, a jezik filma svojim je izražajnim sredstvima i sintaktičkim načelima omogućio posebno sagledavanje i prostora i stvarnosti. Evolucija tehničkih i konceptualnih postupaka prikaza prostornog okvira podrazumijeva simboličko ili egzistencijalno jedinstvo arhitektonskog prostora i antropološkog mjesta, bez obzira na to je li u samom radu prikazan ljudski subjekt ili ne.

U izloženim radovima četvero umjetnika – A View through a Park Jonasa Dahlberga, August 2008 Ra di Martino, Interiors Ursule Mayer i Boy with a magic horn Damira Očka prikazani prostori - interijeri i eksterijeri, predstavljaju poprišta zbivanja, performativna mjesta za otvorene narativne oblike – mjesta gdje se pokreti kamere, ambijent, arhitektonske strukture, glazba, dijalog, susreću sa protagonistima. U njima se naziru odnosi između arhitektonskih struktura i mogućnosti socijalne interakcije, bez obzira na to boravi li u njima čovjek ili ne. Arhitektura postoji kao reprezentacija, kao znak. Ukazuje se na dualnost arhitekture kao (egzistencijalnog i apstraktnog) prostora i kao slike prostora. Kod Damira Očka poprište zbivanja je ruševno zdanje nedovršene Sveučilišne bolnice u Zagrebu, kao paradigmatski primjer propalog utopijskog projekta moderne. Interijeri Ursule Mayer prikazuju modernističku kuću u Londonu, a dekadentne građanske prostore starinskog, nostalgičnog retro-ugođaja susrećemo kod Jonasa Dahlberga i Ra di Martino.

U scenama sa (Ra di Martino) ili bez dijaloga (Damir Očko, Ursula Mayer, Jonas Dahlberg), kao i u prostorima ispražnjenima od ljudi i njihove tjelesne nazočnosti, poput onog u filmskoj instalaciji Jonasa Dahlberga, u kojem nema aktera, nazočnost čovjeka kodirana je putem pogleda, posredstvom tehničkih svojstava kamere – objektiva – uljeza, oka koje gleda. Kamera postaje mehanizam iluzije za proizvodnju renesansnog prostora, pokreta kompatibilnih ljudskom oku ideologije predstavljanja koja se vrti oko percepcije subjekta. S filmom se povezuju tri različite vrste pogleda: pogled kamere koja bilježi neki događaj, pogled publike i pogledi što ih razmjenjuju likovi s filmskog platna. Upravo je mjesto/pozicija pogleda, zahvaljujući mogućnostima njegova variranja, premještanja naglaska i izlaganja, iako nije inherentno filmu, ono što određuje film. Publika je apsorbirana situacijom na ekranu i korištenjem subjektivne kamere. Mrak kinodvorane ili black box zamračenog galerijskog prostora i pozicija gledatelja poigravaju se voajerističkom maštom publike i naglašavaju iluziju zavirivanja u privatni svijet.

Kao kompleksan i razvijen sustav reprezentacije film postavlja pitanja o načinima na koje se (oblikovano dominantnim poretkom) strukturira viđenje i užitak gledanja. Tijekom svoje povijesti razvio je poseban privid stvarnosti. Poigravajući se napetostima između dimenzija vremena i prostora, filmski kodovi i konvencije stvaraju i pogled, i svijet, i predmet, i iluziju, a alternativan film propituje i dekonstruira upravo unutarnje zakonitosti i odnose prema vanjskim formativnim strukturama. Prostor je tako poprište određenog dramatskog zbivanja, povijesnog događaja ili prikaz životnog ambijenta, a kroz pojavu distance između izgrađenog okoliša i naracije vezane za ljudski subjekt, arhitektonski ili urbani prostor, postaje predmetom autonomnog vizualnog eksperimenta.

Branka Benčić