• Čovjek ispod stola: Razgovor sa snimateljem Stankom Hercegom

    Stanko HercegStanko Herceg jedan je od onih ljudi koji izgledaju kao da mogu sve što požele. Profesor na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, nagrađivani filmski snimatelj, traženi direktor fotografije na komercijalnim projektima i još k tome fotograf uvijek s novom izložbom u planu. Tajna uspješnog vremensko-poslovno-obiteljskog žongliranja svakako je činjenica da sve što radi, radi s ljubavlju i jednostavno živi ono što jest.

     

    Između vožnje djece u školu, plaćanja računa u pošti i predavanja studentima, u raspored mu se ugurao i jedan intervju. Dvije kave, brojne anegdote i iskreni odgovori u jednoj donjogradskoj zagrebačkoj ulici, u jednom kvartovskom, njegovom kafiću.

     

    Je li Čovjek ispod stola, film s kojim ćete doći u Pulu, stilski sličniji Arminu ili Pravom čudu? To su filmovi s kojima ste u Puli bili 2007.

     

    Čovjek ispod stola nešto je posve treće. Hitrec je režijski posve zaigrao i razigrao film. Raskošno ga je režirao s megalomanskim pokretima kamere i s velikim kranovima. Kamera nikada statična, komplicirani kadrovi u smislu kadra sekvence. Dakle, nešto sasvim treće. U Arminu je kamera bila statična, neprimjetna, što je jako teško, ali uspjeli smo to napraviti. Kako su bila samo dva glavna glumca, želio sam da budu ispred svega ostaloga. Pravo čudo je pak vizualan film pun boja. Nešto između reklamnog i underground artističkog filma. Čovjek ispod stola urbana je socijalna tema koja je u fakturi slike prilično skromna, ali u pokretu i vizualnosti odabira objektiva i dubine jako složena.

     

    Produkcijski uvjeti nisu bili idealni.

     

    Bilo je teško jer smo imali mali broj dana snimanja, 26 mislim, od čega 17 noći. Morali smo paziti da ne griješimo i da sve snimimo kako treba u zadanom roku. Sve je bilo filigranski postavljeno i brojni pokreti kamerom na kranovima natjerali su me da po prvi put zatražim pomoć švenkera. Nisam si mogao priuštiti da sve sam radim i puno mi je pomogao Zoran Mikinčić Mika. Ja sam se bavio odabirom blende, objektiva, svjetlošću i uopće vizualnošću, a on se bavio pokretom kamere. I to mi je puno pomoglo.

     

    Redatelji i snimatelji često idu u parovima. vi baš i ne…

     

    Da, kod hrvatskog je filma to tako, ali ja sam netipičan po tom pitanju. Snimio sam devet ili deset filmova sa četiri ili pet redatelja. S Hitrecom sam snimio tri, s Nolom tri, sa Sudarom, Orhelom i Sviličićem po jedan. U Hrvatskoj se redatelji često drže jednog, „svog“ snimatelja i obratno. Ne žele eksperimentirati. Kod mene se dogodilo ono što se događa vani – zvali su me jer sam im dobar. (smijeh) Sa Sudarom se, primjerice, nisam poznavao – vidio je Bogorodicu i pozvao me da radim na njegovom filmu. Sviličić me isto tako pozvao na Armina jer je vidio moj rad. Mislim da je tako i najbolje jer redatelji ne rade puno, a ja sam u deset godina snimio deset filmova. 

     

    Smeta li često mijenjanje redatelja osobnom snimateljskom stilu?

     

    Ma ja sam snimatelj opće prakse. Što staviš pred mene, ja ću snimiti (smijeh). Moji filmovi nemaju jednoličnu vizualnu određenost, i to s razlogom. Kameru prilagođavam scenariju i redatelju. Želim snimati u funkciji filma. U Arminu je to bilo teško i kad sam uspio, bio sam doista zadovoljan. Oni koji ne snimaju puno, i pogotovo mladi snimatelji, često rade istu pogrešku: žele dokazati svima kako znaju prekrasno snimati. I onda je njihova fotografija uistinu prekrasna, ali unutar filma nište ne znači. Dogodi se film koji je tematski depresivan, a glumci i slika izgledaju kao iz časopisa. Meni je najvažniji glumac; sve ću napraviti da pomognem glumcu i sve ću napraviti za film u cijelosti. Kamera ne smije stršiti, mora biti u harmoniji s filmom.

     

    Često se može čuti kako naši filmovi ne ispadnu dobri jer nema dovoljno filma, nema prostora za puno repeticija. Slažete li se s tim objašnjenjem?

     

    Ma ne… Film Pravo čudo napravili smo sa 25 tisuća metara 35-ice! To je jako, jako malo, a film izgleda doista dobro. To nije samo moja zasluga nego i Lukasa Nole, po meni našeg najvizualnijeg redatelja. Zaslužne su lokacije na kojima smo snimali i važna je scenografija i kostimografija. Nismo si mogli priuštiti više repeticija, no to nam nije toliko smetalo. Nije u repeticijama problem. Problem je u tome, kako je Buñuel govorio mladima: nikada nemojte odustajati i uvijek dajte sve od sebe, a pogotovo kad je najteže. Nikada se ne smije držati figa u džepu na setu i to svojim studentima na Akademiji govorim. Ovo što radim nije posao, to je način života. Ako tako živiš i ako ti je to bitno, onda se nemaš što buniti. Na kraju krajeva, za dvadeset godina kad netko bude gledao moj film, neće razmišljati o tome što me mučilo kad sam ga snimao nego će gledati film. Ja si ne mogu priuštiti da loše radim jer sam kao prvo slobodnjak, a kao drugo ne želim se dovesti u situaciju da za dvadeset godina moram reći da je nešto negledljivo zbog ovog ili onoga razloga. Filmovi ostaju i vrijeme je najbolji test za film.

     

    Koji su sljedeći projekti? Film ili fotografija?

     

    Fotografija mi je velika ljubav i daj Bože da mi prođe projekt retrospektivne izložbe portreta koje još uvijek nisam izlagao. A i u razgovorima sam i dogovorima oko snimanja novog filma Roberta Orhela.